Dijamanti su najviše poznati u obliku nakita kao najskupocjeniji nakit. Kada kupujete dijamant uvijek trebate obratiti pozornost na tzv. 4C faktore (Cut, Color, Clarity and Carat), odnosno rez, boju, čistoću i karat.

Većina dijamanata trguje se po veleprodajnoj cijeni zasnovanoj na svakoj pojedinoj vrijednosti ova četiri faktora. Kao bi mogli odrediti raspon cijene potrebno je znati sva ova 4 faktora, a po tim faktorima se i individualne mušterije odlučuju za kupnju pojedinog dijamanta. No nisu ta 4 faktora jedina za formiranje cijene dijamanta već na cijenu može recimo utjecati činjenica povijesti dijamanta (njegovi bivši vlasnici i izvor).

S druge strane za formiranje cijene bitna je i procjena gemološkog instituta, naročito američkog gemološkog instituta (GIA) kao najuglednijeg gemološkog instituta u svijetu. GIA ima vrlo dugu tradiciju u evaluaciji dijamanata jer su bili prvi moderni laboratorij u Americi koji je izdavao moderne izvještaje o stanju dijamanta, a poznati su i po svojim dosljednim kriterijima. Procjene su inače vrlo bitne, naročito što se tiče boje i čistoće jer se tu traži oko profesionalca za razliku od karata i reza koji su čisto matematički definirane jedinice. Uz GIA-u cijenjeni su još i American Gemological Society te Diamond High Council iz Antwerpena, Belgija. Antwerpen je ujedno i središte svjetske industrije dijamanata. No započnimo sa četiri C.

KARAT (CARAT)

Kao što je već prije istaknuto, dijamanti su bili prvo otkriveni u Indiji, te je tako prva mjera težine dijamanata bilo sjeme rogača. U današnje vrijeme za to se kao mjerna jedinica koristi karat, a jedan karat iznosi 200 miligrama.

Važno je istaknuti kako je težina dijamanata povezana, ali nije ista što se tiče veličine jer dva dijamanta sa jednakim oblikom, jednakom težinom u karatima, čistoćom i bojom, a koja su izrezana iz jednog nebrušenog dijamanta mogu imati različiti veličinu koja zavisi od proporcije svakog od ta dva dijamanta, od kojih će onaj sa boljim rezom izgledati veći od onoga sa lošijim rezom. Cijena po karatu se ne povećava u točnoj proporciji sa njegovom veličinom te cijene dijamanata ustvari eksponencijalno rastu kako se povećava broj karata jer je ogromna potražnja za dijamantima s velikim brojem karata koji su ujedno i vrlo rijetki. Tako primjerice dijamant od dva karata će koštati više nego duplo od onoga s jednim karatom, a taj efekt je još više izražen kada je težina dijamanta mrvicu ispod jednog karata, pa će tako primjerice dijamant od 0,95 karata imati znatno manju cijenu od dijamanta s jednim karatom iako je razlika u težini gotovo neznatna. To je prvenstveno zbog toga jer se u prosjeku gubi više od polovice dijamanta prilikom reza i brušenja, što automatski uzrokuje veće nebrušene dijamante za izradu većih brušenih, a veliki nebrušeni dijamanti su jako rijetki i stoga jako skupi.

U izračunu konačne cijene važnu ulogu ima i tjedni Rapaport Diamond report, a koji izvještaj svakog tjedna izdaje Martin Rapaport, direktor njujorške Rapaport grupe za različite vrste reza, čistoće i težine karata. Taj tjedni izvještaj je ustvari baza za maloprodajne cijene draguljara koji trguju dijamantima po ugovorenim diskontnim cijenama od cijene Rapaporta. U svijetu je poprilično poznat i izraz totalna cijena karata ( total carat weight) koji označava ukupnu masu dijamanata u nekom komadu nakita gdje je korišteno više dijamanata. Totalna cijena karata naširoko se upotrebljava za dijamantne naušnice, dijamantne ogrlice, dijamantne narukvice te ostalog sličnog nakita ukazujući na ukupnu masu svih dijamanata u tom komadu nakita.

ČISTOĆA (CLARITY)

Većina dijamanta ima interne nedostatke poznate kao inkluzije (inclusions). Čistoća je ustvari mjera inkluzija određenog dijamanta. Te inkluzije mogu biti kristali, strukturni nedostaci ili neki tuđinski materijali, a koji za posljedicu imaju manju količinu svjetlosti koja prolazi kroz dijamant. Ukoliko su te inkluzije male, ili je riječ o tek nekolicini njih, više svjetla može proći kroz dijamant čineći ga ljepšim i sjajnijim te naravno skupljim.

Ne postoji neka vrsta dragog kamenja koja bi proizvela količinu sjaja kao dijamant. Dijamanti koji ne sadrže nikakve inkluzije su izuzetno rijetki i izuzetno skupi, a čistoća svakog pojedinog dijamanta ovisi o broju, veličini, položaju i vidljivosti inkluzija.

Čistoća svakog dijamanta može biti narušena s dvije vrste inkluzija: unutrašnjima i vanjskima. Vanjske inkluzije su nečistoće površine dijamanta, a unutarnje inkluzije su nečistoće u unutrašnjosti dijamanta ( većina unutrašnjih imperfekcija je rezultat loma kemijske strukture određenog dijamanta). Gemološki institut i druge organizacije su razvili sistem za stupnjevanje čistoće dijamanta. Najčešće se koristi ručno povećalo ili mikroskop baziran na deseterostrukoj magnifikaciji što ustvari znači da svaka imperfekcija koja nije vidljiva tim mikroskopom odnosno povećalom, ustvari i nije imperfekcija.

Postoji 10 stupnjeva u ljestvici stupnjevanja od IF, odnosno internally flawless, koji predstavlja najbolju čistoću pa sve do P.3-1.3 koji označava visoki stupanj inkluzija koje su vidljive sa golim okom. Mali broj dijamanata ima dovoljnu čistoću da se može koristiti u izradi nakita, samo oko 20%, dok preostali dio dijamanata nalazi svoju uporabu u industriji.

Iako većina inkluzija ne narušava strukturalni integritet dijamanata neke inkluzije kao veliki oblaci ili veliki procijepi mogu uzrokovati neželjene posljedice te onemogućiti sposobnost dijamanta da prenosi i raspršuje svjetlost, a mogu i potpuno smanjiti njegovu otpornost prema lomu.

BOJA (COLOR)

Boja dijamanta ima najvažniju ulogu u određivanju njegove ljepote i cijene te je to glavni razlog zašto draguljari često slažu kolekcije dijamanata po sličnim ili istim bojama. Ljestvica boja obično počinje od slova D što znači bezbojan pa sve do Z što označava tamno obojene dijamante. Ova skala je naširoko prihvaćena u svim zemljama nadmašivši neke starije rangirajuće sisteme.

Važno je također istaknuti kako profesionalni laboratoriji za ocjenu boje određenog dijamanta temelje svoju prosudbu gledajući dijamant sa strane, a ne sa vrha jer se tako bolje vide eventualne nečistoće. Dijamanti u rasponu od D-F se smatraju bezbojnim, G-J se smatraju gotovo bezbojni, K-M su malo obojeni, a N-Y su obično svijetložuti ili smeđi. Kemijskim rječnikom govoreći perfektan dijamant bi bio onaj dijamant koji je potpuno transparentan i bez boje, no u stvarnosti takav dijamant ne postoji.

Boja dijamanta može kako povećati, tako i smanjiti vrijednost određenog dijamanta što ovisi o nijansi i intenzitetu boje. Tako će primjerice dijamant sa intenzivnom nijansom plave boje, vrijediti više od dijamanta s nijansom žute boje.

Većina dijamanata koji se koristi za izradu nakita su bijeli dijamanti, a dušik je najčešća nečistoća u strukturi dijamanta koja dijamantima daje žutu ili smeđu boju. Kod boja je vrlo važan faktor i rijetkost određene boje pa su tako dijamanti koje nose slovo Z vrlo rijetki te su kao takvi skuplji od nekih drugih boja.

Samo su smeđe i žute nijanse česte nijanse, što znači da su ostale boje, odnosno nijanse rjeđe, a time naravno i skuplje. Ti skupocjeni dijamanti često se nazivaju "fancy diamonds", upravo zbog svoje neobične boje. Postoji i poseban sustav gradiranja tih dijamanata napravljen od strane gemologa, no taj se sustav nije previše ustalio zbog izuzetne rijetkosti tih dijamanata.

REZ (CUT)

Rez se odnosi na način na koji je dijamant oblikovan, proporciju, simetriju i konačni izgled brušenog dijamanta. Rez određenog dijamanta opisuje kvalitetu i vještu ruku pojedinog majstora rezača.

Rez se dosta često puta miješa s oblikom jer postoji određen broj tradicionalnih oblika dijamanata. Zaobljeni briljant (round brilliant) je najpopularniji oblik jer odlično reflektira maksimalnu količinu svjetlosti i svjetluca više od bilo kojeg drugog oblika. Zaobljeni briljanti su ujedno i najskuplji oblik jer se 50% nebrušenog dijamanata gubi prilikom oblikovanja što je znatno veći gubitak nego kod ostalih oblika. Druga popularna tehnika rezanja i oblikovanja je tzv. "princess cut diamond" što je četverokutni oblik no ova tehnika se ne koristi tako često, samo oko 5-10% ukupno oblikovanih dijamanata, dok se tehnikom zaobljenog briljanta oblikuje oko 80-85% dijamanata.

Sve tehnike nastoje što je više moguće postići bolji efekt svjetlucanja jer je to glavni faktor koji utječe na vizualnu prezentaciju dijamanta. Tehnike oblikovanja dijamanata su se razvile kroz mnogo stoljeća, a najznačajnije mjesto svakako pripada legendarnom Marcelu Tolkowskom, matematičaru koji je izračunao idealne dimenzije oblika za privlačenje i raspršivanje svjetlosti kad se dijamant gleda odozgo. Jedina mana tih dimenzija je vrlo malo područje u kojem se dijamant smatra savršenim, a svaka manja deklinacija znači manju količinu reflektiranog svjetla. A kako je danas izdašna premija za sve dijamante veće od 1 karata, mnoštvo dijamanata je vrlo loše obrađeno samo kako bi se prešla ta magična granica.

No definicija idealnog je ionako subjektivne naravi, te je stoga i izazvala dosta kontroverzi i iako je matematički model Tolkowskog označio golemu prekretnicu, nadmašen je Facetware Software metodom konstruiranom od strane američkog gemološkog instituta.

Što se samih obrađivača dijamanata tiče oni više preferiraju princezin stil obrade jer se puno manje materijala troši u tom načinu obrade. A važna je i činjenica da vrhunski obrađen dijamant izgleda mnogo veći od lošije obrađenog, a kod dijamanata je vizualna impresija presudan čimbenik.